Dugo putovanje kući

Jeste li se ikada pitali koliko su stare bajke?

Kad govorimo o materijalnim predmetima ili spomenicima, vrlo lako je pojmiti njihovu starost. Dioklecijanova palača, Pulski amfiteatar, Tuthankamonova maska… Svi se divimo njihovoj starosti i zapravo ih cijenimo više upravo zato što su stari.

No, jeste li svjesni da kada pripovijedate Crvenkapicu, vi zapravo baratate nečim što je staro barem tisuću godina? Ali postoje priče za koje se misli da su stare i po nekoliko tisuća godina. Naravno, budući da su bajke nematerijalne, nitko ni ne razmišlja koliko su one stare, niti njihova vrijednost raste zbog starosti.

Njihovo je bogatstvo u slikama i simbolima koji nas uče o nama samima i o svijetu u kojemu živimo. No treba također reći da i te slike i ti simboli uvelike ovise o starosti bajke i putu kojim je prošla dok nije stigla do nas. Općepoznato je da je prirodni medij bajki usmeno pripovijedanje i znamo kako ono funkcionira; pripovjedač prenosi ono što je čuo od drugog pripovjedača. Putem se priča mijenja i dobiva novu osobnost. Priča se mijenja zbog osobnosti i vještine pripovjedača, ali i vrijednosti te specifičnosti sredine u kojima se priča pronađe. Stoga je vrlo zanimljivo istražiti kako se neka priča pronašla na nekom mjestu i otkud je došla.

Za Grimmove bajke možemo slobodno reći da su njemačke jer su tamo zapisane, ali nikako ne možemo reći da odatle potječu. Dokaz toga je što se neke od tih bajki prije pojavljuju kod Perraulta (Francuska) i Basilea (Italija).

Slično je s istarskim bajkama. One jesu istarske jer su pronađene na tlu Istre, no porijeklo moramo tražiti negdje drugdje. Ali gdje?
Vjerujem da odgovor možemo pronaći ako zavirimo malo u povijest poluotoka te migracije stanovništva.

Znamo da je jedan dio istarskog stanovništva talijanski. Nekada je to bio veliki broj, no i danas je talijanski kulturni utjecaj na Istru velik. Iako je talijansko stanovništvo u Istri autohtono, tijekom povijesti događale su se i migracije s Apeninskog poluotoka, pogotovo iz regija Veneto i Furlanija. Stoga i među istarskim bajkama možemo pronaći mnoge koje su i dandanas prisutne na tim područjima. (Primjer: “Pipeta, dobri soldat” možemo pronaći kod Dolfa Zorzuta u zbirci furlanskih bajki “Sot la nape.”).

Središnji dio Istre mnoga je stoljeća bio pod austrijskom vlašću zajedno sa slovenskim zemljama pa nas ne treba čuditi ako nas bajka “Uspavana divojka” podsjeti na Grimmovu “Snjeguljicu” samo što umjesto majke kraljice imamo majku oštaricu (gostioničarku), a patuljke zamjenjuju tati (lopovi).

Tijekom šesnestog stoljeća, ali i kasnije, mnoštvo naroda iz južnih krajeva naseljava kugom opustošene dijelove Istre. Izbjeglice su to iz područja okupiranih od strane Turaka. Ima tu Hrvata, Vlaha, Crnogoraca, Albanaca, Grka. I oni sa sobom donose svoje običaje pa nije pogrešno misliti da su sa sobom donijeli i svoje bajke. Mogu ovdje navesti samo nekoliko istarskih bajki koje nalazimo i kod drugih južnoslavenskih, ali i ostalih balkanskih naroda.
Bajku “Zmajevi zajiki” iz Lindara te “Ofčar od zieci” iz Marasa pronašao sam i u zbirci rumunjskih bajki Petrea Ispirescua, bajku “Najmlaji nejpametneji” iz Vranića u zbirci “Zlatne bosanske bajke” Marije Fekete-Sullivan i Mehmeda Dedovića, a “Peškadur i angulja” kod Vuka Stefanovića Karadžića u njegovoj zbirci “Srpske narodne pripovijetke”.
Ovo samo potvrđuje da Istra nikada nije bila izolirani poluotok već je upijala kulturne utjecaje s istoka i zapada, sa sjevera i juga.

Znamo se dičiti da je Istra multikulturalna, ali to vrlo često činimo samo nominalno, pro forma, jer zapravo ni sami ne znamo što to znači. Evo, predlažem da zaista budemo multikulturalni u svakom pogledu i prigrlimo ove naše bajke, shvatimo njihovu važnost i njihovu vrijednost te ih dijelimo dalje.

Život kao priča

Upravo sam se vratio iz Hamburga gdje sam sudjelovao u komemoraciji povodom 77. godišnjice oslobađanja koncentracijskog logora Neuengamme. U tome je logoru, u prosincu 1944. g., skončao svoj život moj djed Josip Bančić. Imao je svega 34 godine. Iza sebe ostavio je dvije kćeri i trudnu suprugu. Moj se otac rodio u siječnju 1945. g.

Tijekom djetinjstva nisam mnogo znao o svome djedu. U obitelji se o njegovoj sudbini vrlo malo govorilo. Nije se znalo ni gdje ni kada je umro. Sve sam to naknadno saznao, istražujući njegov životni put.

Ponukan djelatnicima Memorijalnog centra Neuengamme i njihovog projekta “#WaswillstDutun?” krenuo sam sve one informacije koje sam pronašao slagati u priču o čovjeku kojeg nisam poznavao, ali sam polako počeo upoznavati. Od suhoparnih informacija došao sam do stvaranja slike o konkretnoj osobi od krvi i mesa koja se borila protiv zla i dala svoj život za slobodu. Priča je oživjela Josipa Bančića.

Sudjelovanje u navedenom projektu pokazalo mi je koliko je važno pripovijedati priče o takvim ljudima. I upravo zahvaljujući projektu imao sam priliku u Hamburgu govoriti o tome što za mene znači pripovijedanje priče o mojemu djedu.

Govor možete pronaći na ovoj poveznici: video

Tekst govora možete pročitati ovdje:

“Kada sam dobio poziv da održim ovaj govor, nisam ni trenutka dvojio trebam li prihvatiti poziv ili ne. Iako nisam znao što trebam reći nešto mi je govorilo da je ovo mjesto gdje moram biti. Naknadnim promišljanjem shvatio sam da ovo mjesto i ovaj trenutak u neku ruku predstavljaju za mene zatvaranje jednog kruga.

Po profesiji sam dramski pedagog i pripovjedač. Bavim se pričama. I često se u svom radu susrećem s onime što nazivamo “junakov put”, predložak za većinu nama poznatih priča. Junak koji kreće na put, u pustolovinu, u potragu za blagom ili riješavanju nekog problema. Put je to koji junaka dovodi u veliku opasnost, ali ga na kraju i mijenja te ga čini boljim čovjekom. Naravno, svi u tome možemo vidjeti metaforu ljudskoga života. Odrastanje i potragu za sobom.

I ja sam, naravno, poput svih vas, krenuo na taj put. Osvještavanja sebe, odgovaranja na pitanja: tko sam ja? koji je smisao moga života? I bio bih vrlo sretan kada bih sad pred vama ovdje imao odgovore na sva ta pitanja, ali znate kako to ide, što si više pitanja postavljaš to ih još više izvire.

Kao u svakoj pravoj pustolovini i na mome putu je bilo izazova, a jedan od većih je bila potpuna odsutnost moga djeda s očeve strane u mojemu životu. Postojalo je ime – Josip Bančić. Postojao je podatak – nestao u koncentracijskom logoru. I tu je sve stajalo. Mnoga pitanja neodgovorena. Kako bih nastavio svoj put ja sam morao pronaći odgovore na ta pitanja. Morao sam pronaći Josipa Bančića.

Potraga za njime dovela me ovdje, u Hamburg, gdje leže njegovi ostaci, no ono što je još važnije je što je potraga otvorila put novim pričama, pričama o čovjeku koji je nesebično pomagao drugima, skromnom i vrijednom kovaču koji se u trenutku najveće opasnosti nije povukao već se nastavio boriti za boljitak svoje obitelji, svoje lokalne zajednice i svojega naroda. Priča je to o borbi za antifašističke vrijednosti i za slobodu. Slobodu izražavanja na svome jeziku, slobodu izražavanja svoga identiteta. Priča je to o žrtvi mladoga čovjeka koja nesmije ostati neispričana.

Josipa je smrt dočekala ovdje, daleko od doma, ali dio je njegova života nastavio živjeti u njegovim najmilijima.

Često sam se pitao koliko sam toga od njega naslijedio. Iako ga nisam poznavao, je li on mogao utjecati na ono što sam postao? Na vrijednosti koje gajim, koje me vode kroz život? Mnogo toga što sam činio u svom životu, posao kojim se bavim, ideje za koje se borim, je li na sve to utjecao Josipov život? Njegove odluke? Njegove borbe? Njegova žrtva?

Volim vjerovati da jesu. Volim vjerovati da sam ja danas osoba koja jesam upravo zbog tužne sudbine moga djeda. Zemaljski ostaci Josipa Bančića možda jesu pod hamburškom zemljom, ali njegov duh, njegove ideje, njegove priče dijelom stoje iznad zemlje, ovdje pred vama i živo nas podsjećaju da ne smijemo nikada slobodu koju živimo uzimati zdravo za gotovo.

Vremena u kojima živimo pokazuju nam da se nikada ne smijemo opustiti. Mi koji smo danas ovdje, koji u sebi nosimo svoje pretke, žrtve jednog nasilnog i nehumanog režima, moramo postati pripovjedači i na sav glas pričati njihove priče koje moraju postati upozorenje novim generacijama da se zlo može vrlo lako vratiti. Ali i da svako doba mora imati svoga junaka.”

Grob Josipa Bančića (pod talijanskim imenom Giuseppe Banci) na Talijanskom vojnom memorijalnom groblju u sklopu hamburškog gradskog groblja Öjendorf

Biti ovdje i sada

Ako ste mislili da je za pripovijedanje dovoljno naučiti priču na pamet i jednostavno je ispričati slušateljima, grdno ste se prevarili. I ja sam, u početku, pao u tu klopku i pomislio kako ću kao glumac s dvadesetogodišnjim iskustvom vrlo lako svladati pripovijedalačke vještine. Već kod prvog pripovijedanja primijetio sam da to nije baš tako kako sam si zamislio. Da, izveo sam to kako bi to svaki glumac učinio, ali to nije bilo to. Priča je bila ispričana, ali odmah sam osjetio da jednostavno nešto fali. Naravno, što sam više imao prilike pripovijedati to sam više shvaćao što zapravo sadržava uspješan pripovijedalački čin. Koliko god se unaprijed pripremao za nastup, to često nije dovoljno.
Kako bi pripovijedalački čin uspio, pripovjedač mora biti “ovdje i sada”, odnosno, mora biti u trenutku i svjestan svih relevantnih elemenata oko njega i u njemu. Od priče koju pripovijeda, sebe u prostoru, slušatelja, konteksta samoga čina, ali u to mora uključiti i svoje reakcije, što uvelike utječe na način izvođenja. To bivanje u trenutku uključuje svjesno, analitičko razmišljanje, ali i nesvjesni, intuitivni način razmišljanja. Netko bi rekao “feeling”. Pripovjedač može sebi prethodno spremiti priču i način na koju je priča (on to i mora činiti), ali tijekom čina pripovijedanja pred slušateljima on mora biti spreman na licu mjesta preoblikovati i prilagoditi i priču i način pripovijedanja.
Američki pripovjedač Doug Lipman to jako dobro objašnjava takozvanim pripovijedalačkim trokutom. On tvrdi da postoje tri glavne komponente pripovijedalačkog čina, a to su

  1. PRIJENOS SLIKA – pripovjedač prije samog čina pripovijedanja mora sebi stvoriti mentalne slike priče koju će pričati. On mora osjetiti i vidjeti događaje iz priče. Putem usmenog govora te ostalih oruđa poput gesti, facijalne ekspresije i intonacije glasa on omogućava da slušatelj sebi stvori svoje mentalne slike te iste priče. Mentalne slike koje ne moraju biti iste one koje je sebi stvorio pripovjedač ili pak neki drugi član publike.
  2. KONTEKST – odnosno, gdje se čin pripovijedanja održava, pred kime, kojom svrhom…
  3. PRIPOVJEDALAČKI TROKUT – postoje tri odnosa tijekom pripovijedanja priče:
  • odnos između pripovjedača i slušatelja koji može biti uspostavljen netom prije početka pripovijedalačkog čina ili je to možda dugoročniji odnos.
  • odnos između pripovijedača i priče manifestira se intelektualnim shvaćanjem priče od strane pripovjedača, njegovim emocionalnim iskustvom i povezivanjem s pričom te pamćenjem slika priče.
  • odnos između slušatelja i priče jedini je od ta tri odnosa na koji pripovjedač nema direktan utjecaj. Svakako je cilj pripovjedača da se priča svidi slušatelju, ali jedini način kako on na to može utjecati je kroz prva dva odnosa.

Sva tri odnosa čine akt pripovijedanja vrlo dinamičnim te postiže da pripovjedač uz pomoć slušatelja uvijek iznova stvara priču. Upravo iz tog razloga danas imamo golem broj različitih verzija iste priče. Jer se priča razvijala i mijenjala ovisno o potrebama i željama slušatelja i pripovjedača. Pričanje priča je vrlo prilagodljiv kulturološki fenomen i to je ono što pripovijedanje čini uzbudljivom umjetničkom formom koja je upravo zbog toga živa već milenijima.

Mračni bestijarij istarski

Prije tjedan dana imao sam priliku ponovno izvoditi svoju predstavu “Štuorice od polnoći” koju sam, prije toga, posljednji put izveo 2019. g. Predstava je to pripovjednog kazališta koja se temelji na pričama moga pradjeda, a koje su zapisane u knjizi Milice Kranjčić “Libar od polnoći”. To mi je dalo priliku da se ponovno vratim istarskoj narodnoj predaji o mračnim doživljajima naših starih. Priče su to koje su nastale u mraku i iz mraka. Njima su naši stari objašnjavali pojave koje su se oko njih događale. Kako bi objasnili neobjašnjivo, mašta je bila najbolji pomoćnik. Iz toga mraka rađala su se razna bića koja nastanjuju istarsku narodnu predaju. Bića su to koja nisu ekskluzivno istarska, ali su ovdje itekako još živa. Iskoristit ću priliku da se prisjetim nekih.

Mrak ili Orko – biće je to koje ima neodređen oblik. Neki ga opisuju kao mačka, neki kao psa, a neki pak kažu da nije sličan ni psu, ni mački, ni magarcu, nit ičemu poznatom. Ono što je sigurno, jest da se to biće može susresti noću na raskrižjima. Ono čini da se čovjek izgubi i ne može pronaći svoj put kući. Neki kažu da ti se pojavi među nogama i s tobom na leđima odleti u daleke krajeve. Zanimljivo je da se većina ljudi koji se kunu da su bili žrtve Mraka baš vraćala iz gostionice.

Mora – s naglaskom na O ili s naglaskom na A (ovisno u kojem dijelu Istre se nalazite). Mora napada noću, u snu. Može napadati odraslu osobu (najčešće muškarce) ili dijete. Neki kažu da gurne svoj dlakavi rep muškarcu u usta i time ga guši, a drugi pak da siše životnu energiju s prsnih bradavica. Djeci zna sisati energiju iz pete. Jutro nakon napada More žrtva se budi umorna i bezvoljna. Ima onih koji tvrde da Mora dolazi u obliku muhe te kao takva ulazi žrtvi u usta i na taj način ju guši. Postoji više načina kako se od nje zaštititi ili spriječiti da te napadne. Zaštita je često u obliku noža ili škara koji se postavljaju u ključanicu ulaznih vrata sobe ili djetetu pod jastuk. Mast kojom se podmazuje crkveno zvono također može pomoći, ako njome namažete prsa. Ili pak kokošji izmet koji se umota u maramicu i djetetu veže oko noge. A postoji i način kako otkriti tko je Mora (jer se vjeruje da je Mora samo noćna manifestacija konkretne žene). Ako se pored kreveta postavi boca bez čepa može se tijekom napada Moru zatvoriti u bocu te začepiti. Ona je na taj način spriječena urinirati. Stoga, ona ujutro dolazi pred vaša vrata te se tamo popiški. Vrlo lukav, ali nehigijenski način otkrivanja More.

Štrigun i Štriga – ljudi koji su rođeni u košuljici te su im te košuljice prišili pod pazuhom. Neki kažu da su imali i rep. Uglavnom su to bili zli ljudi koji su činili svakakve nedaće. Ako je tuča pogodila područje to su sigurno Štrige ili Štriguni napravili, ako je uginula stoka, to su sigurno oni učinili. Oni su bili krivi za bolesti, smrt, neplodnost ljudi i zemlje. Govorilo se da se u ponoć sastaju na raskrižjima i to u obličjima različitih životinja te se tamo bore protiv Krsnika. Kada bi Štrigun umro, ako ga rezanjem tetiva ne bi u tome spriječili, vraćao bi se iz mrtvih kao Kudlak. Od Štriga i Štriguna (kao i ostalih “nečistih” bića) zaštititi se moglo Salamunovim križem ili slovom. Njega se crtalo na ulazna vrata kuća i štala.

Kudlak – povratnik iz mrtvih koji se vraća kako bi činio zlo. Ponekad je taj čovjek bio za života Štrigun, ali ponekad i nije. Kudlak bi se dizao noću iz groba, bauljao selom te kucao ljudima na vrata. Onaj kome bi pokucao umro bi u roku od nekoliko dana. Često se čulo da se pokojnik vraća kako bi gnjavio svoju udovicu. Najpoznatiji Kudlak je svakako Jure Grando. Postoji više (vrlo sličnih) priča o Kudlaku, ali samo je Jure Grando onaj s imenom i prezimenom. Mnogi ga nazivaju vampirom, ali taj termin nije poznat u Istri i za razliku od Drakule, Jure Grando nije pio krv i nije se pretvarao u šišmiša. Osloboditi se Kudlaka je bilo vrlo lako (kako za koga), otkopati tijelo (koje je vrlo često u jako dobrom stanju, nekada se mrtvac i smije) te ga probosti glogovim kolcem. Juru Granda je bilo malo teže riješiti. Njega su trebali dekapitirati. Često se Kudlaka opisivalo kao mješinu krvi, kao tijelo bez kosti. Zato se vjerovalo da se rezanjem mrtvačevih nožnih tetiva može spriječiti da se ovaj pretvori u Kudlaka i vrati iz mrtvih.

Urečljivac – za njega ili nju govorilo se da ima slabo oko, odnosno da može nauditi ljudima ili životinjama samo pogledom. Ili pak riječima, pohvalom. Nisu svi urečljivci namjerno činili zlo. Neki su jednostavno imali tu moć pa su to činili čak i nesvjesno. Zato se u Istri prakticiralo uz pohvale reći i “drek mu budi” ili “vrajži” ili neku drugu pogrdnu uzrečicu. Sve to kako bi osoba neutralizirala urok. Uroke su gasile starije žene. Na razne načine. Jedan od najzanimljivijih je svakako gašenje uroka bacanjem ugljena u vodu. Žena bi u posudu vode bacala komad po komad ugljena koji su predstavljali konkretne osobe i govorila: “ako je naudila žena, pukle joj sise, ako je naudio muškarac, puklo mu jaje”.

Štroligo i Štroliga – oni nisu bili nikakva izmišljena bića već ljudi od krvi i mesa koji su se bavili gašenjem uroka i liječenja, rekli bismo danas, alternativnom medicinom. Njima su se ljudi obraćali kada bi sumnjali da je na njih bačeno neko prokletstvo ili da su žrtve nekog gore opisanog bića. Štrolige bi često liječile travama ili pak nekim tajnovitim molitvama. Za neke Štrolige se govorilo da su Krsnici.

Krsnik – on je naš superheroj. Rađao se slično kao Štrigun, u košuljici, ali su po njega na peti rođendan došli stariji Krsnici te ga učili borbi protiv nečistih sila. Za razliku od Štroliga, on je imao nadnaravne moći te se mogao pretvarati u različite životinjske oblike kojima se na raskrižjima borio protiv svojih vječnih neprijatelja, Štriga i Štriguna. Kada bi ga trebalo opisati nekim filmskim likom, to bi svakako bio The Witcher.

Šćap

Uštap. Puni mjesec. Prirodna pojava koja fascinira znanstvenike, ali i opću populaciju. Mnogi se kunu kako tijekom uštapa ne mogu spavati, neki, pak, objašnjavaju svoje nasilno ponašanje punim mjesecom. Znanstvenici su povezali ponašanje nekih životinja s utjecajem uštapa. Misli se da ono utječe na plodnost, rast, zacijeljivanje rana, promjenu raspoloženja, porast kriminala.

Kako god bilo, vjerovali mi u to ili ne, postoje li znanstveni dokazi ili ne, pun je mjesec jako utjecao na život naših starih. Na njihova vjerovanja. Mnoge priče, pogotovo one strašne, događaju se upravo tijekom tog razdoblja. Sjetimo se samo priča o vukodlaku. Pun mjesec omogućuje čovjeku da se pretvara u vuka. To bismo vrlo lako mogli povezati s onim vjerovanjem da mjesec utječe na naše raspoloženje pa se, stoga, pretvaramo u zvijer.

No, čak i ako ne ulazimo u praznovjerja, pokušajmo zamisliti kako je nekada život izgledao, prije uvođenja umjetnog svijetla, odnosno električne energije. Noću su ulice i putovi bili u potpunom mraku, a mjesečina je bila jedini izvor svijetlosti. Tijekom punog mjeseca ta je svijetlost bila intenzivnija, stvarala je veće sjene. Ptice su intenzivnije komunicirale (pogotovo sove), a ljudi su manje spavali. Možemo samo zamisliti kako je to sve moglo utjecati na njihovu maštu. Srećom, naši su stari za sobom ostavili mnoge anegdote, priče inspirirane događajima tijekom uštapa i to uglavnom prenoseći ih usmenim putem pa je neka strašna priča prenošenjem postajala još strašnija, nekakav šum u grmlju postajao je čudovišni stvor (u Istri bi to možda bio Mrak ili Orko), sjena grane na vjetru postajala je stara vještica s kraja sela.

Uštap je mistično razdoblje povezano s mnogim tradicijama pripovijedanja stoga sam i ja odlučio svakoga uštapa objavljivati po jednu epizodu podcasta “Kantuôn Ćakuluôn”. U svakoj ću epizodi predstaviti, usmenim pripovijedanjem, jednu istarsku narodnu priču.

Prva epizoda, “Vrajži ragač”, na programu je već sutra, 16. veljače 2022. kada puni mjesec bude visoko iznad nas.

Photo by Andi Bančić

Povratak u iskon

U početku bijaše… priča. Čak i prije razvoja govora ljudi su pričali priče. Pripovijedali su. Spiljskim slikama, ritualnim plesovima, rudimentarnom glazbom. Razvojem govora to sve postaje još lakše i izravnije. Pripovijedanje je osnovna ljudska potreba. Kao što i svatko od nas danas ima potrebu svome prijatelju ispričati što nam se zanimljivo dogodilo jučer tako je i prvi čovjek imao potrebu sebi i drugima objasniti što se to događa oko njega. Morao je objasniti vjetar, munju, kišu – a kako to bolje učiniti nego smišljanjem priča. Fikcijom. Morao je iz kaosa koji ga je okruživao stvoriti red. No kaos nije bio samo oko njega već i u njemu samom. Sve one emocije koje su neobjašnjivo nastajale i nestajale morale su biti shvaćene. U svakoj maloj zajednici postojala je osoba koja je bila zadužena za pričanje priča. Kako je nastao svijet? Kako je nastao čovjek? Što se dogodilo kada je naše pleme došlo u ove krajeve? Što se događa kada djevojka postane ženom? Koja su zaduženja svakog muškarca u plemenu? To su samo neka pitanja koja su ponukala nastanak priča, od kojih neke i danas u nekom obliku žive. Bilo je vrlo važno da se priče prenose s koljena na koljeno. Stari je pripovjedač podučavao mladoga kako prenijeti znanje dalje, na mlađe naraštaje.
Svaki dio društvenog života dobio je svoje priče. Priče su gradile čovjeka, one su stvarale identitet pojedinca, ali i identitet zajednice. Pričama smo se “mi” razlikovali od “njih”. Priče su čovjeku dale smisao koji mu je bio potreban.

No ako razmislimo dobro, mi i danas živimo u svijetu priča. Priče su stvorile društvo kakvo danas poznajemo. No nekadašnji su narodni pripovjedači uglavnom nestali, a zamijenili su ih glumci, književnici, influenceri, političari… Što su filmovi i književnost ako ne pripovijedanje? Što su Instagram stories ili Youtube videa ako ne pripovijedanje? Zar nam političari ne pripovjedaju bajke?
Da, sve su to aktivnosti koje prenose priče i to vrlo uspješno.
No kada dolazimo do pripovijedanja narodnih priča, mitova, bajki, legendi, ništa ne može biti toliko uvjerljivo, direktno, bogato, magično kao što je to pripovijedanje – nazovimo ga – licem u lice.

Tijekom djetinjstva nisam nikada bio u prilici doživjeti pripovijedanje licem u lice. Moji roditelji jednostavno nisu bili tipovi za takvo što, a nisu ni djedovi i bake. Bajke sam gledao na TV-u, na pozornici (ono malo puta što bi neka kazališna trupa došla do mjesta u kojem sam odrastao) i nikad nisam shvaćao poantu. Za razliku od fantastičnih avantura koje sam pratio u japanskim crtićima, klasične Grimmove bajke ili narodne priče nisu me se doticale. Nikad nisam shvatio zašto. Odnosno, jesam, ali jako kasno.

25. studenoga 1994. g. Udine. Italija. Kao student Talijanskog jezika i književnosti na puljskom Filozofskom fakultetu imao sam priliku prisustvovati predstavi “Mistero Buffo” Darija Foa (tada još nije bio nobelovac) u Palasport Carnera. Ništa do tada nisam znao o ovoj predstavi, a za Darija Foa sam rijetko čuo na talijanskoj televiziji. Nisam mogao pretpostaviti što me čeka. Dario me pripovijedanjem svojih lakrdija uvukao u priču kao nitko do tada. Bez ikakvih vanjskih pomagala, on sam na sceni, svojim tijelom, svojim glasom, gestama, intonacijom, ritmom, stvorio je čitav jedan svijet smiješnih i tragičnih likova. Iako sam se nalazio u sportskoj dvorani s još nekoliko tisuća ljudi, svojom sam maštom koračao Dariovim svijetom srednjovjekovnih lakrdijaša.

11. svibnja 2013. g. Edinburgh. Škotska. Kolegica Marijana i ja sudjelovali smo u međunarodnom projektu kazališta potlačenih “TOgether” i toga dana nalazili smo se u Out of the Blue Drill Hallu u Leithu na događaju naziva “Divided We Fall?”. Bio je to tzv. događaj u zajednici, prepun aktivnosti. U istoj dvorani tijekom dana organizirane su, između ostalog, izložbe, predavanja, radionice, predstavljanja nacionalnih kuhinja, koncerti zborova, izvedbe forum-kazališta (jedna od njih bila je i naša predstava “Hotel EUROpa”). Prije svog nastupa, negdje u vrijeme ručka, jedva sam čekao sjesti za stol i kušati afrička i azijska jela koja su na licu mjesta spremale lokalne domaćice. Sjedio sam tako, žvačući vrlo ukusnu rižu i piletinu kad je na pozornici pored mene netko zasvirao. Okrenuo sam glavu i vidio ženu koja svira kineski Guzheng. Mislio sam da započinje kakav koncert, no žena je nakon nekoliko taktova krenula pričati. Počela je pripovijedati, a ja sam se odjednom, poput 19 godina ranije, našao u nekom drugom svijetu. Dvorana oko mene i svi ljudi u njoj, svi zvukovi, svi mirisi, nestali su u vrtlogu priče “Jack and the Dancing Trees” koju je Marion Kenny majstorski pripovijedala.

Ova su me dva događaja navela na duboko razmišljanje. Ono što sam doživio 1994. u Udinama i 2013. u Edinburghu mogu opisati kao nešto najbliže nekakvom duhovnom iskustvu, magiji, hipnozi, šamanskom ritualu, ekstazi. Potpuno neobjašnjivo.
I dok me Dario Fo nagnao da 2012. g. postavim na scenu INK-a “Mistero Buffo” kojeg mladi glumac Valter Roša maestralno izvodi (evo već 10 godina), Marion Kenny me nagnala da uđem dublje u pripovijedanje kao umjetničku formu i da pokušam i ja na sceni (gdjegod ona bila) stvarati magiju.

Treći događaj koji je označio moj put prema pripovijedanju bio je upoznavanje gđe Milice Kranjčić koja je 2016. g. izdala knjigu “Libar od polnoći” u kojoj objavljuje nekoliko demonoloških priča koje joj je, kad je bila mala djevojčica, pripovijedao moj pradjed Anton Bančić. Od nje saznajem da je moj pradjed bio vrsni seoski pripovjedač koji je “kao iz džepa” vadio pričice o lokalnim ljudima koji su proživljavali svakakve čudnovate dogodovštine. Kako sam baš u to doba istraživao povijest svoje obitelji i stvarao priču onih koji su mi prethodili i pomalo padali u zaborav, bila je to savršena prilika da od svoga pradjeda preuzmem palicu i nastavim njegovu priču.

Vjerujem da je zapisivanje narodne predaje jako korisno i zahvalan svim onim ljudima koji su posljednjih stotinjak godina neumorno putovali našim krajevima, slušali, zapisivali, snimali i transkribirali sve što su im naši stari pripovijedali. Sve su te priče baš kao što ih je folkloristica Maja Bošković-Stulli (jedna od tih upornih zapisivača) opisala (naslovivši i jednu od svojih zbirki upravo tim nazivom), zakopano blago (“Zakopano blago”, Čakavski sabor, 1986.) Nekada zakopano u sjećanju našeg naroda, a danas zakopano unutar listova knjiga. No to su priče koje su se usmeno pripovijedale, usmeno su se dijelile, time su se obogaćivale mnogim novim ljudskim iskustvima, drugim običajima, one su bile žive poput organizama koji rastu i razvijaju se. Zapisivanjem, priče se čuvaju, ali se zaustavljaju u jednom vremenu i prostoru. Zato je od iznimne važnosti raditi na oživljavanju tih priča i omogućiti im da se i dalje šire i rastu. A to je moguće samo pripovijedanjem.