Upravo sam se vratio iz Hamburga gdje sam sudjelovao u komemoraciji povodom 77. godišnjice oslobađanja koncentracijskog logora Neuengamme. U tome je logoru, u prosincu 1944. g., skončao svoj život moj djed Josip Bančić. Imao je svega 34 godine. Iza sebe ostavio je dvije kćeri i trudnu suprugu. Moj se otac rodio u siječnju 1945. g.

Tijekom djetinjstva nisam mnogo znao o svome djedu. U obitelji se o njegovoj sudbini vrlo malo govorilo. Nije se znalo ni gdje ni kada je umro. Sve sam to naknadno saznao, istražujući njegov životni put.

Ponukan djelatnicima Memorijalnog centra Neuengamme i njihovog projekta “#WaswillstDutun?” krenuo sam sve one informacije koje sam pronašao slagati u priču o čovjeku kojeg nisam poznavao, ali sam polako počeo upoznavati. Od suhoparnih informacija došao sam do stvaranja slike o konkretnoj osobi od krvi i mesa koja se borila protiv zla i dala svoj život za slobodu. Priča je oživjela Josipa Bančića.

Sudjelovanje u navedenom projektu pokazalo mi je koliko je važno pripovijedati priče o takvim ljudima. I upravo zahvaljujući projektu imao sam priliku u Hamburgu govoriti o tome što za mene znači pripovijedanje priče o mojemu djedu.

Govor možete pronaći na ovoj poveznici: video

Tekst govora možete pročitati ovdje:

“Kada sam dobio poziv da održim ovaj govor, nisam ni trenutka dvojio trebam li prihvatiti poziv ili ne. Iako nisam znao što trebam reći nešto mi je govorilo da je ovo mjesto gdje moram biti. Naknadnim promišljanjem shvatio sam da ovo mjesto i ovaj trenutak u neku ruku predstavljaju za mene zatvaranje jednog kruga.

Po profesiji sam dramski pedagog i pripovjedač. Bavim se pričama. I često se u svom radu susrećem s onime što nazivamo “junakov put”, predložak za većinu nama poznatih priča. Junak koji kreće na put, u pustolovinu, u potragu za blagom ili riješavanju nekog problema. Put je to koji junaka dovodi u veliku opasnost, ali ga na kraju i mijenja te ga čini boljim čovjekom. Naravno, svi u tome možemo vidjeti metaforu ljudskoga života. Odrastanje i potragu za sobom.

I ja sam, naravno, poput svih vas, krenuo na taj put. Osvještavanja sebe, odgovaranja na pitanja: tko sam ja? koji je smisao moga života? I bio bih vrlo sretan kada bih sad pred vama ovdje imao odgovore na sva ta pitanja, ali znate kako to ide, što si više pitanja postavljaš to ih još više izvire.

Kao u svakoj pravoj pustolovini i na mome putu je bilo izazova, a jedan od većih je bila potpuna odsutnost moga djeda s očeve strane u mojemu životu. Postojalo je ime – Josip Bančić. Postojao je podatak – nestao u koncentracijskom logoru. I tu je sve stajalo. Mnoga pitanja neodgovorena. Kako bih nastavio svoj put ja sam morao pronaći odgovore na ta pitanja. Morao sam pronaći Josipa Bančića.

Potraga za njime dovela me ovdje, u Hamburg, gdje leže njegovi ostaci, no ono što je još važnije je što je potraga otvorila put novim pričama, pričama o čovjeku koji je nesebično pomagao drugima, skromnom i vrijednom kovaču koji se u trenutku najveće opasnosti nije povukao već se nastavio boriti za boljitak svoje obitelji, svoje lokalne zajednice i svojega naroda. Priča je to o borbi za antifašističke vrijednosti i za slobodu. Slobodu izražavanja na svome jeziku, slobodu izražavanja svoga identiteta. Priča je to o žrtvi mladoga čovjeka koja nesmije ostati neispričana.

Josipa je smrt dočekala ovdje, daleko od doma, ali dio je njegova života nastavio živjeti u njegovim najmilijima.

Često sam se pitao koliko sam toga od njega naslijedio. Iako ga nisam poznavao, je li on mogao utjecati na ono što sam postao? Na vrijednosti koje gajim, koje me vode kroz život? Mnogo toga što sam činio u svom životu, posao kojim se bavim, ideje za koje se borim, je li na sve to utjecao Josipov život? Njegove odluke? Njegove borbe? Njegova žrtva?

Volim vjerovati da jesu. Volim vjerovati da sam ja danas osoba koja jesam upravo zbog tužne sudbine moga djeda. Zemaljski ostaci Josipa Bančića možda jesu pod hamburškom zemljom, ali njegov duh, njegove ideje, njegove priče dijelom stoje iznad zemlje, ovdje pred vama i živo nas podsjećaju da ne smijemo nikada slobodu koju živimo uzimati zdravo za gotovo.

Vremena u kojima živimo pokazuju nam da se nikada ne smijemo opustiti. Mi koji smo danas ovdje, koji u sebi nosimo svoje pretke, žrtve jednog nasilnog i nehumanog režima, moramo postati pripovjedači i na sav glas pričati njihove priče koje moraju postati upozorenje novim generacijama da se zlo može vrlo lako vratiti. Ali i da svako doba mora imati svoga junaka.”