Putopis: Kunfin

Istra je prepuna mjesta koja nas podsjećaju na njenu bogatu povijest. Mnoga od tih mjesta su prepoznata i valorizirana, poput puljske Arene ili srednjovjekovnih utvrda (pročitajte odličan članak o nekim istarskim kaštelima na uvijek zanimljivom blogu Hello Istria.)
No, postoje i mnoga mjesta koja još nisu prepoznata, ali i ona koja vjerojatno neće nikada. Mjesto koje ću vam danas predstaviti jedno je od takvih. Povijesno je to mjesto, ali nije to nikakva građevina, kaštel, crkva ili kažun, već jedan običan poljski put okružen gustim raslinjem i obrađenim poljima. Upravo imena nekih od tih polja otkrivaju značenje ovoga puta.

KUNFIN

Granica.
Put koji je nekada davno povezivao Gočan na istoku s Dvigradom na zapadu označavao je stoljećima južnu granicu između venecijske i austrijske Istre. Znakovito je da se granica i dan danas koristi, no danas je to granica između općina (Kanfanar, Svetvinčenat, Žminj i Barban), a dva krajnja odredišta su ostala duhovima. Dvigrad svi poznaju, stari napušteni grad na dnu Limske drage, ali Gočan je veća nepoznanica. Kažu da je Gočan bio sjedište nastarije istarske hrvatske županije. Na žalost, od njega nije puno ostalo. Njegovo je kamenje vjerojatno poslužilo u gradnji okolnih sela. Više o Gočanu možete pročitati na blogu Hello Istria.
Put je i dan danas djelomično prohodan. Uz male prepreke, komotno se može od sela Foli doći do sela Maružini prolazeći pored sela Ferlini. Nazivi ovih sela također su vrlo znakovita i iz njih možemo djelomično iščitati povijest ovoga mjesta. Naime, kako je granica između Venecije i Austrije bila poprište užasnih bratoubilačkih borbi tijekom Uskočkog rata (1615. – 1617.) nakon kojega je ostala potpuno opustošena, obje su države, nakon rata, naselile uz granicu nove stanovnike čiji je zadatak bio čuvati granicu i okolne posjede. S mletačke (“benečani”) su strane tako doseljene venetske i furlanske obitelji Morosin, Ferlin i Folo, a s austrijske (“kraljevci”) Modrušani, Otočani, Kranjčići, Križmani…

Razlog zbog kojeg vam ovdje predstavljam ovo mjesto, osim samog povijesnog značaja, je i činjenica da su uz njega povezane i neke priče iz usmene predaje moje obitelji. Zahvaljujući gđi Milici Kranjčić te su priče uspjele doći do mene.

Krenimo onda, od početka, iz Foli:

Moj se pradjed, Anton Bančić, jedne noći vraćao kući iz Foli, preko Karakošine. Bilo je blizu pola noći kada se pred njega stvorio jedan čovjek. Bio je obučen u crno odijelo. Mračan u pogledu i blijed u licu. Pod pazuhom je nosio jedan plosnati kamen, a nokti su mu bili prljavi od blata. Anton je na trenutak zastao. Nije očekivao da će u to doba, ovdje, nekoga sresti. Steglo mu se u grlu i nije znao što može očekivati.
Čovjek u crnom nije ga ni pogledao već se smušeno okretao oko sebe kao da nešto traži. I govorio je pod glasom: “Kamo da ga stavin? Kamo da ga stavin?”
Anton je shvatio tko je taj čovjek i što to nosi pod pazuhom. Bio je to kunfin, međaš, kamen koji su naši stari koristili kako bi označavali posjede, a neki su ga ljudi skrivečki premještali kako bi povećali svoja imanja. Neživa duša tražila je mjesto kamo da ga odloži jer ga je samo to još držalo na ovome svijetu
“Stavi ga tamo kade je bi!” reče mu Anton. I u tom je trenutku crni čovjek nestao kao da ga nikada nije ni bilo. Kunfin je otišao na svoje mjesto, a mrtvac je našao mir na drugom svijetu.
Anton se osmjehne pod brkom i nastavi svoj put.

Pretpostavljam da je Anton nastavio put sve do Ferlina i pored male lokve Mučile skrenuo desno prema svom selu Krničari Dolenji. No, ako nastavimo dalje putem prema Maružinima doći ćemo na mjesto koje je u narodu znano kao “Sohe”. Mjesto je to koje je nekada imalo vrlo specifičnu funkciju: zastrašiti kriminalce, lopove, švercere, sve one koji su prelazili granicu kako bi bježali od zakona. Naime, sohe je arhaičan naziv za vješala. Tu su vješali kriminalce kao upozorenje njihovim kolegama.

Otac gđe Milice, Liberat Kranjčić, pričao je jednu zanimljivu zgodu vezanu za to mjesto.

Ima kod nas jedno vrlo malo polje. Zovu ga Sohe frlinske i za vrijeme Francuske svašta se puštalo, ali krađa nikako. Makar za vrijednost dvije krune vješali bi čovjeka. Pred ostalima. Ostavili bi ga tamo osam dana da visi.
Bila su dvojica koji su uvijek krali. Jednoga su uspjeli uloviti i zatvorili su ga Francuzi u kaštel u Savičenti. Nisu oni bili sigurni je li on zaista taj tat kojeg su tražili pa su ga dosta ispitivali. Kad je bio sam u ćeliji govorio je: “Će, će i mene obesit, ma će prvo onega ki doma ore.”
Taj drugi je to saznao, pa mu je jednoga dana u zatvor donio nešto hrane. Nije mu mogao otvoreno reći da gfa ne oda pa mu je govorio ovako: “Eko, san ti donesa is. Ji, ji, taji!
A ovaj mu je odgovorio: “San kapi, ću ist, ću.”

Moj je otac, kao dječak, često pješice, iz Savičente, odlazio u Kranjčiće, i prolazio je upravo pored lokve Mučila i polja Sohe. U Kranjčićima bi proveo cijeli dan u igri s bratićima te bi, prije mraka, odlazio pozdraviti djeda u Krničare Dolenje. Djed nije imao prilike previše vremena provesti s unukom pa ga je htio zadržati pričanjem priča. Kako je dan bio pri kraju i sjene su se nad selom već počele spuštati Anton je htio da mali Dario ostane prenoćiti pa mu je ispričao ovu priču.

Putem koji vodi do Frlini, pored Sohi, prolazio sam mnogo puta. Toliko puta da bih mogao i slijep onuda ići. No, jedne večeri, baš kad sam se vraćao iz Savičente, na križanju sam čuo nešto čudno. Dolazilo je od gore, iz krošanja. Kao da netko nateže konope. Podigao sam pogled i vidio sam samo kako se gole grane njišu, a nebo je bilo prepuno zvijezda. Krenuo sam dalje, no taj čudni zvuk kao da me pratio. Okrenuo sam se, i u tom trenutku vidio kako s krošnje visi tijelo čovjeka. Nisam mogao vjerovati svojim očima. Zastao sam na trenutak jer su mi se noge same od straha ukopale na mjestu. Obješeni se lelujao na vjetru, a u jednom je trenutku otvorio oči i ja sam začuo prasak. Trgnuo sam se i krenuo trčati. Trčao sam koliko su me noge nosile i svako toliko osvrtao iza sebe. Ono što sam vidio zaledilo je krv u mojim žilama. Za mnom je trčao čovjek koji na ramenima nije imao glave.
Na svu sreću dokopao sam se kuće. Brzo sam ušao, zaključao vrata za sobom i skrasio se u krevetu.

Ne mogu ni zamisliti kako se moj desetogodišnji otac osjećao te večeri kada se u potpunom mraku, pored Sohi, pješice vraćao kući.

Nastavimo li našim putem doći ćemo do kratkog zastoja. Desetak metara od ceste koja povezuje Savičentu i Kanfanar put je zarašten i neprohodan. No, ako zaobiđemo taj zastoj i prijeđemo asfaltiranu cestu, dolazimo do nastavka “kunfina” koji nas vodi u Maružine. No, prije samoga sela, s desne ćemo strane vidjeti pitoresknu malu crkvu ukrašenu pleterima i drugim ornamentima. Crkva je to Sv. Marije Snježne koja se spominje još u Istarskom razvodu iz 13.st. kao mjesto tromeđe između Dvigrada, Savičente i Žminja. Nekada je na njoj postojao znak koji je tu tromeđu označavao, no crkva je, pretpostavljam, više puta preuređivana pa su jedini znaci njene prošlosti upravo ornamenti na njenoj fasadi.

…i tu je jedno zlamene visečeno, i tako ravno na ravancu pred kanton ste Marie , ondi su tri zlamenja, i tu se svršuju tri termeni od razvod i kunfini: dvegraiski, i žminski, i savičenski.

Napiši komentar

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s