Jeste li se ikada pitali koliko su stare bajke?

Kad govorimo o materijalnim predmetima ili spomenicima, vrlo lako je pojmiti njihovu starost. Dioklecijanova palača, Pulski amfiteatar, Tuthankamonova maska… Svi se divimo njihovoj starosti i zapravo ih cijenimo više upravo zato što su stari.

No, jeste li svjesni da kada pripovijedate Crvenkapicu, vi zapravo baratate nečim što je staro barem tisuću godina? Ali postoje priče za koje se misli da su stare i po nekoliko tisuća godina. Naravno, budući da su bajke nematerijalne, nitko ni ne razmišlja koliko su one stare, niti njihova vrijednost raste zbog starosti.

Njihovo je bogatstvo u slikama i simbolima koji nas uče o nama samima i o svijetu u kojemu živimo. No treba također reći da i te slike i ti simboli uvelike ovise o starosti bajke i putu kojim je prošla dok nije stigla do nas. Općepoznato je da je prirodni medij bajki usmeno pripovijedanje i znamo kako ono funkcionira; pripovjedač prenosi ono što je čuo od drugog pripovjedača. Putem se priča mijenja i dobiva novu osobnost. Priča se mijenja zbog osobnosti i vještine pripovjedača, ali i vrijednosti te specifičnosti sredine u kojima se priča pronađe. Stoga je vrlo zanimljivo istražiti kako se neka priča pronašla na nekom mjestu i otkud je došla.

Za Grimmove bajke možemo slobodno reći da su njemačke jer su tamo zapisane, ali nikako ne možemo reći da odatle potječu. Dokaz toga je što se neke od tih bajki prije pojavljuju kod Perraulta (Francuska) i Basilea (Italija).

Slično je s istarskim bajkama. One jesu istarske jer su pronađene na tlu Istre, no porijeklo moramo tražiti negdje drugdje. Ali gdje?
Vjerujem da odgovor možemo pronaći ako zavirimo malo u povijest poluotoka te migracije stanovništva.

Znamo da je jedan dio istarskog stanovništva talijanski. Nekada je to bio veliki broj, no i danas je talijanski kulturni utjecaj na Istru velik. Iako je talijansko stanovništvo u Istri autohtono, tijekom povijesti događale su se i migracije s Apeninskog poluotoka, pogotovo iz regija Veneto i Furlanija. Stoga i među istarskim bajkama možemo pronaći mnoge koje su i dandanas prisutne na tim područjima. (Primjer: “Pipeta, dobri soldat” možemo pronaći kod Dolfa Zorzuta u zbirci furlanskih bajki “Sot la nape.”).

Središnji dio Istre mnoga je stoljeća bio pod austrijskom vlašću zajedno sa slovenskim zemljama pa nas ne treba čuditi ako nas bajka “Uspavana divojka” podsjeti na Grimmovu “Snjeguljicu” samo što umjesto majke kraljice imamo majku oštaricu (gostioničarku), a patuljke zamjenjuju tati (lopovi).

Tijekom šesnestog stoljeća, ali i kasnije, mnoštvo naroda iz južnih krajeva naseljava kugom opustošene dijelove Istre. Izbjeglice su to iz područja okupiranih od strane Turaka. Ima tu Hrvata, Vlaha, Crnogoraca, Albanaca, Grka. I oni sa sobom donose svoje običaje pa nije pogrešno misliti da su sa sobom donijeli i svoje bajke. Mogu ovdje navesti samo nekoliko istarskih bajki koje nalazimo i kod drugih južnoslavenskih, ali i ostalih balkanskih naroda.
Bajku “Zmajevi zajiki” iz Lindara te “Ofčar od zieci” iz Marasa pronašao sam i u zbirci rumunjskih bajki Petrea Ispirescua, bajku “Najmlaji nejpametneji” iz Vranića u zbirci “Zlatne bosanske bajke” Marije Fekete-Sullivan i Mehmeda Dedovića, a “Peškadur i angulja” kod Vuka Stefanovića Karadžića u njegovoj zbirci “Srpske narodne pripovijetke”.
Ovo samo potvrđuje da Istra nikada nije bila izolirani poluotok već je upijala kulturne utjecaje s istoka i zapada, sa sjevera i juga.

Znamo se dičiti da je Istra multikulturalna, ali to vrlo često činimo samo nominalno, pro forma, jer zapravo ni sami ne znamo što to znači. Evo, predlažem da zaista budemo multikulturalni u svakom pogledu i prigrlimo ove naše bajke, shvatimo njihovu važnost i njihovu vrijednost te ih dijelimo dalje.