Biti ovdje i sada

Ako ste mislili da je za pripovijedanje dovoljno naučiti priču na pamet i jednostavno je ispričati slušateljima, grdno ste se prevarili. I ja sam, u početku, pao u tu klopku i pomislio kako ću kao glumac s dvadesetogodišnjim iskustvom vrlo lako svladati pripovijedalačke vještine. Već kod prvog pripovijedanja primijetio sam da to nije baš tako kako sam si zamislio. Da, izveo sam to kako bi to svaki glumac učinio, ali to nije bilo to. Priča je bila ispričana, ali odmah sam osjetio da jednostavno nešto fali. Naravno, što sam više imao prilike pripovijedati to sam više shvaćao što zapravo sadržava uspješan pripovijedalački čin. Koliko god se unaprijed pripremao za nastup, to često nije dovoljno.
Kako bi pripovijedalački čin uspio, pripovjedač mora biti “ovdje i sada”, odnosno, mora biti u trenutku i svjestan svih relevantnih elemenata oko njega i u njemu. Od priče koju pripovijeda, sebe u prostoru, slušatelja, konteksta samoga čina, ali u to mora uključiti i svoje reakcije, što uvelike utječe na način izvođenja. To bivanje u trenutku uključuje svjesno, analitičko razmišljanje, ali i nesvjesni, intuitivni način razmišljanja. Netko bi rekao “feeling”. Pripovjedač može sebi prethodno spremiti priču i način na koju je priča (on to i mora činiti), ali tijekom čina pripovijedanja pred slušateljima on mora biti spreman na licu mjesta preoblikovati i prilagoditi i priču i način pripovijedanja.
Američki pripovjedač Doug Lipman to jako dobro objašnjava takozvanim pripovijedalačkim trokutom. On tvrdi da postoje tri glavne komponente pripovijedalačkog čina, a to su

  1. PRIJENOS SLIKA – pripovjedač prije samog čina pripovijedanja mora sebi stvoriti mentalne slike priče koju će pričati. On mora osjetiti i vidjeti događaje iz priče. Putem usmenog govora te ostalih oruđa poput gesti, facijalne ekspresije i intonacije glasa on omogućava da slušatelj sebi stvori svoje mentalne slike te iste priče. Mentalne slike koje ne moraju biti iste one koje je sebi stvorio pripovjedač ili pak neki drugi član publike.
  2. KONTEKST – odnosno, gdje se čin pripovijedanja održava, pred kime, kojom svrhom…
  3. PRIPOVJEDALAČKI TROKUT – postoje tri odnosa tijekom pripovijedanja priče:
  • odnos između pripovjedača i slušatelja koji može biti uspostavljen netom prije početka pripovijedalačkog čina ili je to možda dugoročniji odnos.
  • odnos između pripovijedača i priče manifestira se intelektualnim shvaćanjem priče od strane pripovjedača, njegovim emocionalnim iskustvom i povezivanjem s pričom te pamćenjem slika priče.
  • odnos između slušatelja i priče jedini je od ta tri odnosa na koji pripovjedač nema direktan utjecaj. Svakako je cilj pripovjedača da se priča svidi slušatelju, ali jedini način kako on na to može utjecati je kroz prva dva odnosa.

Sva tri odnosa čine akt pripovijedanja vrlo dinamičnim te postiže da pripovjedač uz pomoć slušatelja uvijek iznova stvara priču. Upravo iz tog razloga danas imamo golem broj različitih verzija iste priče. Jer se priča razvijala i mijenjala ovisno o potrebama i željama slušatelja i pripovjedača. Pričanje priča je vrlo prilagodljiv kulturološki fenomen i to je ono što pripovijedanje čini uzbudljivom umjetničkom formom koja je upravo zbog toga živa već milenijima.

Napiši komentar

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s