U početku bijaše… priča. Čak i prije razvoja govora ljudi su pričali priče. Pripovijedali su. Spiljskim slikama, ritualnim plesovima, rudimentarnom glazbom. Razvojem govora to sve postaje još lakše i izravnije. Pripovijedanje je osnovna ljudska potreba. Kao što i svatko od nas danas ima potrebu svome prijatelju ispričati što nam se zanimljivo dogodilo jučer tako je i prvi čovjek imao potrebu sebi i drugima objasniti što se to događa oko njega. Morao je objasniti vjetar, munju, kišu – a kako to bolje učiniti nego smišljanjem priča. Fikcijom. Morao je iz kaosa koji ga je okruživao stvoriti red. No kaos nije bio samo oko njega već i u njemu samom. Sve one emocije koje su neobjašnjivo nastajale i nestajale morale su biti shvaćene. U svakoj maloj zajednici postojala je osoba koja je bila zadužena za pričanje priča. Kako je nastao svijet? Kako je nastao čovjek? Što se dogodilo kada je naše pleme došlo u ove krajeve? Što se događa kada djevojka postane ženom? Koja su zaduženja svakog muškarca u plemenu? To su samo neka pitanja koja su ponukala nastanak priča, od kojih neke i danas u nekom obliku žive. Bilo je vrlo važno da se priče prenose s koljena na koljeno. Stari je pripovjedač podučavao mladoga kako prenijeti znanje dalje, na mlađe naraštaje.
Svaki dio društvenog života dobio je svoje priče. Priče su gradile čovjeka, one su stvarale identitet pojedinca, ali i identitet zajednice. Pričama smo se “mi” razlikovali od “njih”. Priče su čovjeku dale smisao koji mu je bio potreban.

No ako razmislimo dobro, mi i danas živimo u svijetu priča. Priče su stvorile društvo kakvo danas poznajemo. No nekadašnji su narodni pripovjedači uglavnom nestali, a zamijenili su ih glumci, književnici, influenceri, političari… Što su filmovi i književnost ako ne pripovijedanje? Što su Instagram stories ili Youtube videa ako ne pripovijedanje? Zar nam političari ne pripovjedaju bajke?
Da, sve su to aktivnosti koje prenose priče i to vrlo uspješno.
No kada dolazimo do pripovijedanja narodnih priča, mitova, bajki, legendi, ništa ne može biti toliko uvjerljivo, direktno, bogato, magično kao što je to pripovijedanje – nazovimo ga – licem u lice.

Tijekom djetinjstva nisam nikada bio u prilici doživjeti pripovijedanje licem u lice. Moji roditelji jednostavno nisu bili tipovi za takvo što, a nisu ni djedovi i bake. Bajke sam gledao na TV-u, na pozornici (ono malo puta što bi neka kazališna trupa došla do mjesta u kojem sam odrastao) i nikad nisam shvaćao poantu. Za razliku od fantastičnih avantura koje sam pratio u japanskim crtićima, klasične Grimmove bajke ili narodne priče nisu me se doticale. Nikad nisam shvatio zašto. Odnosno, jesam, ali jako kasno.

25. studenoga 1994. g. Udine. Italija. Kao student Talijanskog jezika i književnosti na puljskom Filozofskom fakultetu imao sam priliku prisustvovati predstavi “Mistero Buffo” Darija Foa (tada još nije bio nobelovac) u Palasport Carnera. Ništa do tada nisam znao o ovoj predstavi, a za Darija Foa sam rijetko čuo na talijanskoj televiziji. Nisam mogao pretpostaviti što me čeka. Dario me pripovijedanjem svojih lakrdija uvukao u priču kao nitko do tada. Bez ikakvih vanjskih pomagala, on sam na sceni, svojim tijelom, svojim glasom, gestama, intonacijom, ritmom, stvorio je čitav jedan svijet smiješnih i tragičnih likova. Iako sam se nalazio u sportskoj dvorani s još nekoliko tisuća ljudi, svojom sam maštom koračao Dariovim svijetom srednjovjekovnih lakrdijaša.

11. svibnja 2013. g. Edinburgh. Škotska. Kolegica Marijana i ja sudjelovali smo u međunarodnom projektu kazališta potlačenih “TOgether” i toga dana nalazili smo se u Out of the Blue Drill Hallu u Leithu na događaju naziva “Divided We Fall?”. Bio je to tzv. događaj u zajednici, prepun aktivnosti. U istoj dvorani tijekom dana organizirane su, između ostalog, izložbe, predavanja, radionice, predstavljanja nacionalnih kuhinja, koncerti zborova, izvedbe forum-kazališta (jedna od njih bila je i naša predstava “Hotel EUROpa”). Prije svog nastupa, negdje u vrijeme ručka, jedva sam čekao sjesti za stol i kušati afrička i azijska jela koja su na licu mjesta spremale lokalne domaćice. Sjedio sam tako, žvačući vrlo ukusnu rižu i piletinu kad je na pozornici pored mene netko zasvirao. Okrenuo sam glavu i vidio ženu koja svira kineski Guzheng. Mislio sam da započinje kakav koncert, no žena je nakon nekoliko taktova krenula pričati. Počela je pripovijedati, a ja sam se odjednom, poput 19 godina ranije, našao u nekom drugom svijetu. Dvorana oko mene i svi ljudi u njoj, svi zvukovi, svi mirisi, nestali su u vrtlogu priče “Jack and the Dancing Trees” koju je Marion Kenny majstorski pripovijedala.

Ova su me dva događaja navela na duboko razmišljanje. Ono što sam doživio 1994. u Udinama i 2013. u Edinburghu mogu opisati kao nešto najbliže nekakvom duhovnom iskustvu, magiji, hipnozi, šamanskom ritualu, ekstazi. Potpuno neobjašnjivo.
I dok me Dario Fo nagnao da 2012. g. postavim na scenu INK-a “Mistero Buffo” kojeg mladi glumac Valter Roša maestralno izvodi (evo već 10 godina), Marion Kenny me nagnala da uđem dublje u pripovijedanje kao umjetničku formu i da pokušam i ja na sceni (gdjegod ona bila) stvarati magiju.

Treći događaj koji je označio moj put prema pripovijedanju bio je upoznavanje gđe Milice Kranjčić koja je 2016. g. izdala knjigu “Libar od polnoći” u kojoj objavljuje nekoliko demonoloških priča koje joj je, kad je bila mala djevojčica, pripovijedao moj pradjed Anton Bančić. Od nje saznajem da je moj pradjed bio vrsni seoski pripovjedač koji je “kao iz džepa” vadio pričice o lokalnim ljudima koji su proživljavali svakakve čudnovate dogodovštine. Kako sam baš u to doba istraživao povijest svoje obitelji i stvarao priču onih koji su mi prethodili i pomalo padali u zaborav, bila je to savršena prilika da od svoga pradjeda preuzmem palicu i nastavim njegovu priču.

Vjerujem da je zapisivanje narodne predaje jako korisno i zahvalan svim onim ljudima koji su posljednjih stotinjak godina neumorno putovali našim krajevima, slušali, zapisivali, snimali i transkribirali sve što su im naši stari pripovijedali. Sve su te priče baš kao što ih je folkloristica Maja Bošković-Stulli (jedna od tih upornih zapisivača) opisala (naslovivši i jednu od svojih zbirki upravo tim nazivom), zakopano blago (“Zakopano blago”, Čakavski sabor, 1986.) Nekada zakopano u sjećanju našeg naroda, a danas zakopano unutar listova knjiga. No to su priče koje su se usmeno pripovijedale, usmeno su se dijelile, time su se obogaćivale mnogim novim ljudskim iskustvima, drugim običajima, one su bile žive poput organizama koji rastu i razvijaju se. Zapisivanjem, priče se čuvaju, ali se zaustavljaju u jednom vremenu i prostoru. Zato je od iznimne važnosti raditi na oživljavanju tih priča i omogućiti im da se i dalje šire i rastu. A to je moguće samo pripovijedanjem.