Dugo putovanje kući

Jeste li se ikada pitali koliko su stare bajke?

Kad govorimo o materijalnim predmetima ili spomenicima, vrlo lako je pojmiti njihovu starost. Dioklecijanova palača, Pulski amfiteatar, Tuthankamonova maska… Svi se divimo njihovoj starosti i zapravo ih cijenimo više upravo zato što su stari.

No, jeste li svjesni da kada pripovijedate Crvenkapicu, vi zapravo baratate nečim što je staro barem tisuću godina? Ali postoje priče za koje se misli da su stare i po nekoliko tisuća godina. Naravno, budući da su bajke nematerijalne, nitko ni ne razmišlja koliko su one stare, niti njihova vrijednost raste zbog starosti.

Njihovo je bogatstvo u slikama i simbolima koji nas uče o nama samima i o svijetu u kojemu živimo. No treba također reći da i te slike i ti simboli uvelike ovise o starosti bajke i putu kojim je prošla dok nije stigla do nas. Općepoznato je da je prirodni medij bajki usmeno pripovijedanje i znamo kako ono funkcionira; pripovjedač prenosi ono što je čuo od drugog pripovjedača. Putem se priča mijenja i dobiva novu osobnost. Priča se mijenja zbog osobnosti i vještine pripovjedača, ali i vrijednosti te specifičnosti sredine u kojima se priča pronađe. Stoga je vrlo zanimljivo istražiti kako se neka priča pronašla na nekom mjestu i otkud je došla.

Za Grimmove bajke možemo slobodno reći da su njemačke jer su tamo zapisane, ali nikako ne možemo reći da odatle potječu. Dokaz toga je što se neke od tih bajki prije pojavljuju kod Perraulta (Francuska) i Basilea (Italija).

Slično je s istarskim bajkama. One jesu istarske jer su pronađene na tlu Istre, no porijeklo moramo tražiti negdje drugdje. Ali gdje?
Vjerujem da odgovor možemo pronaći ako zavirimo malo u povijest poluotoka te migracije stanovništva.

Znamo da je jedan dio istarskog stanovništva talijanski. Nekada je to bio veliki broj, no i danas je talijanski kulturni utjecaj na Istru velik. Iako je talijansko stanovništvo u Istri autohtono, tijekom povijesti događale su se i migracije s Apeninskog poluotoka, pogotovo iz regija Veneto i Furlanija. Stoga i među istarskim bajkama možemo pronaći mnoge koje su i dandanas prisutne na tim područjima. (Primjer: “Pipeta, dobri soldat” možemo pronaći kod Dolfa Zorzuta u zbirci furlanskih bajki “Sot la nape.”).

Središnji dio Istre mnoga je stoljeća bio pod austrijskom vlašću zajedno sa slovenskim zemljama pa nas ne treba čuditi ako nas bajka “Uspavana divojka” podsjeti na Grimmovu “Snjeguljicu” samo što umjesto majke kraljice imamo majku oštaricu (gostioničarku), a patuljke zamjenjuju tati (lopovi).

Tijekom šesnestog stoljeća, ali i kasnije, mnoštvo naroda iz južnih krajeva naseljava kugom opustošene dijelove Istre. Izbjeglice su to iz područja okupiranih od strane Turaka. Ima tu Hrvata, Vlaha, Crnogoraca, Albanaca, Grka. I oni sa sobom donose svoje običaje pa nije pogrešno misliti da su sa sobom donijeli i svoje bajke. Mogu ovdje navesti samo nekoliko istarskih bajki koje nalazimo i kod drugih južnoslavenskih, ali i ostalih balkanskih naroda.
Bajku “Zmajevi zajiki” iz Lindara te “Ofčar od zieci” iz Marasa pronašao sam i u zbirci rumunjskih bajki Petrea Ispirescua, bajku “Najmlaji nejpametneji” iz Vranića u zbirci “Zlatne bosanske bajke” Marije Fekete-Sullivan i Mehmeda Dedovića, a “Peškadur i angulja” kod Vuka Stefanovića Karadžića u njegovoj zbirci “Srpske narodne pripovijetke”.
Ovo samo potvrđuje da Istra nikada nije bila izolirani poluotok već je upijala kulturne utjecaje s istoka i zapada, sa sjevera i juga.

Znamo se dičiti da je Istra multikulturalna, ali to vrlo često činimo samo nominalno, pro forma, jer zapravo ni sami ne znamo što to znači. Evo, predlažem da zaista budemo multikulturalni u svakom pogledu i prigrlimo ove naše bajke, shvatimo njihovu važnost i njihovu vrijednost te ih dijelimo dalje.

Kantuôn Ćakuluôn – podcast – epizoda 8 – “Peškaduor i angulja”

Bajka “Peškaduor i angulja” iliti “Ribar i jegulja” spada u skupinu priča o dvojici braće (ATU 303) i nalazimo je širom Europe u različitim varijantama. Nama najbliža je ona iz zbirke “Srpske narodne pripovijetke” Vuka Stefanovića Karadžića iz 1853. ne samo geografski već i po sličnosti.

Priča govori o tome što se dogodilo kada je ribar ulovio jegulju koja govori i koja mu je dala upute što da uradi kako bi se usrećio. Ribar, slušajući jeguljine upute, dobiva dva sina, no jedan, kada odraste, odlazi u svijet i ženi se za kraljevnu u jednom kraljevstvu u kojemu je šuma koja uvijek gori. Požar u toj šumi nitko ne može ugasiti jer tko god to pokuša završava okamenjen. Naravno, naš junak to pokuša i ostatak ćete otkriti slušajući podcast.

Priču je u sjevernoj Istri pronašao etnolog Jakov Mikac i objavio je u svojoj knjizi “Istarska škrinjica” (1977.)

Zanimljivo je da je Maja Bošković-Stulli pronašla vrlo sličnu bajku u Lindaru 50-ih godina. Tu varijantu možete čuti u mojem pipovijednom programu u živo.

No, čini mi se da kada bismo kombinirali obje varijante dobili bismo puno bogatiju priču i vjerojatno bližu izvornoj.

Jezik koji koristim u pripovijedanju je pretežito žminjska čakavica s pokojim upadom jugozapadnog istarskog dijalekta.

Kako biste bolje uživali u priči preporučam da se udobno smjestite, prigušite svijetlo u prostoriji, stavite slušalice i zatvorite oči.

Želim vam ugodno slušanje.

Poveznica na podcast: Epizoda 8 (ovdje)

Podcast možete slušati i na Spotify (ovdje) i Apple Podcasts (ovdje). Pretplatite se!!

RJEČNIK

peškaduor – ribar
angulja – jegulja
ćapati – uloviti
anka – također
ćupnuti se – sagnuti se
riep – rep
kus – komad
breka – kuja
brečić – psić
zrest – izrasti
študijati – žuriti
kapitati – dogoditi se
šesni – zgodni
dvojki – blizanci
prinčipeša – kraljevna
boška – šuma
odvrnat – odvratiti
žbica – štapić
zaštrigunati – omađijati
peškati – ribariti
kuntienta – radosna
parati – biti uvjeren
špigati – objasniti
zustati – ostati
tornati se – vratiti se
šapićati – šaptati
zajno – odmah
takati se – kotrljati se
šašinati – ubiti
sviet – narod
urdinati – narediti
fuorca – snaga, moć
ruoki – ruke
pensati – misliti
vetica – prsten, burma
zustati tuka šnjimi – ostati ovdje s njima
regali – pokloni
dišturbat – smetati
kuntentat se – veseliti se
špariti – nestati

Kantuôn Ćakuluôn – podcast – epizoda 7 – “Najmlaji najpemetneji”

Ovo je tip priče koji možemo naći širom Europe (a vjerojatno i šire) spada u ATU 1535, odnosno u priče o bogatom i siromašnom seljaku. Sam naslov nam govori da se priča vrti oko najmlađeg od troje braće koji svojim luckastim postupcima svih zezne i na kraju obogaćuje.

Zanimljivo je kako su je naši preci učinili istarskom. Ubacili su lik Ćića. Za one koji ne znaju, Ćići su stanovnici Ćićarije, planinskog predjela sjeveroistočne Istre. Ćići su uglavnom bili stočari transhumanci koji su ljeti pasli svoju stoku na planinama, dok su se zimi spuštali u južnu Istru.

Jedan element meni je posebno zanimljiv u ovoj priči, a javlja se i u drugim sličnim pričama: koža-štroligo, odnosno životinjska koža koju naš junak želi prodati, ali je koristi kao “magični predmet” kako bi nekoga nasamario. Dok se neke priče doslovno vrte oko tog elementa, u ovoj je priči on sporedan, odnosno samo jedan u nizu načina kako naš junak dolazi do svoga cilja.

Jezik koji koristim u pripovijedanju je pretežito žminjska čakavica s pokojim upadom jugozapadnog istarskog dijalekta.

Kako biste bolje uživali u priči preporučam da se udobno smjestite, prigušite svijetlo u prostoriji, stavite slušalice i zatvorite oči.

Želim vam ugodno slušanje.

Poveznica na podcast: Epizoda 7 (ovdje)

Podcast možete slušati i na Spotify (ovdje) i Apple Podcasts (ovdje). Pretplatite se!!

RJEČNIK

niso imeli stareje – nisu imali roditelje
šegav – lukav
šljutast – priglup
činiti se – praviti se
lug – pepeo
šoldi – novac
munjen – lud
će se ubrnut – pretvorit će se
kurioža – radoznala
jadan – ljut
potrckati – lagano pokucati
rabijan – ljut
dečiditi – odlučiti
hititi – baciti
vrći – staviti
kal – lokva
Roma – Rim
pasevati – prolaziti
namesto – umjesto
storiti – učiniti
tornati se – vratiti se
hlad – sjena
zustati – ostati

Kantuôn Ćakuluôn – podcast – epizoda 6 – “Pekljar i kudlak”

Već sam pisao o likovima iz istarske demonološke usmene predaje, a danas donosim priču o jednom od njih. Kudlak.

Kudlak je najčešće štrigun (vještac) koji se vraća iz mrtvih. On se noću diže iz groba i muči suseljane na raznorazne načine. Vrlo često napad svoju udovicu, ali i druge ljude. Kaže se da kome kudlak kuca na vrata taj uskoro umire. Usmenom predajom do nas su došle priče o ljudima koji su odlazili na groblja kako bi se riješili kudlaka. Najpoznatija, ali ne i jedina, je ona o Juri Grandu iz Kringe. Ta je priča specifična jer se po prvi puta spominje ime kudlaka i smješta se u konkretan povijesni kontekst.

Ova naša priča govori nam o jednom putujućem prosjaku koji stiže u selo u kojemu napada kudlak. Završava slično svim pričama o kudlaku, a to je odlaskom na groblje.

Kad govorimo o kudlaku moramo se osvrnuti na njegov naziv. Jasno je da naziv dolazi od riječi vukodlak, a njegovo djelovanje svih podsjeća na vampira. Treba razjasniti da su se u Istri, u jednom trenutku, ta dva lika stopila u jedan. Koliko je meni poznato, u Istri ne postoji predaja o ljudima koji se, u noći punoga mjeseca, pretvaraju u vukove, a povratnici iz mrtvih se nikada ne nazivaju vampirima. Naziv “vampir” ne postoji u istarskoj tradiciji. Stoga je, po meni, pogrešno i Juru Granda nazivati tim nazivom. Jure Grando je jednostavno – kudlak.

Jezik koji koristim u pripovijedanju je pretežito žminjska čakavica s pokojim upadom jugozapadnog istarskog dijalekta.

Kako biste bolje uživali u priči preporučam da se udobno smjestite, prigušite svijetlo u prostoriji, stavite slušalice i zatvorite oči.

Želim vam ugodno slušanje.

Poveznica na podcast: Epizoda 6 (ovdje)

Podcast možete slušati i na Spotify (ovdje) i Apple Podcasts (ovdje). Pretplatite se!!

RJEČNIK

pekljar – prosjak
škuro – mračno
priti – stići
najedanbot – odjednom
dolika – dolje
zame ga – uzme ga
zmanon – sa mnom
ni ote – nije htio
hitati – bacati
bokunić – komadić
njadra – njedra
šlovek – čovjek
kuolci – kolci
jutredan – sutradan
čuda svieta – mnogo ljudi
dižgracija – nesreća
domisliti se – sjetiti se
zajno – odmah
cimitar – groblje
tuonba – grob
dali su mu življienje – omogućili su mu dostojan život
liberati – osloboditi

Kantuôn Ćakuluôn – podcast – epizoda 5 – Le tre anarete/Tri patkice

U predstavi “Štuorice od polnoći” zabavio sam se, u pripovijedanju, koristiti razne istarske govore, od perojskog crnogorskog jezika do istro-rumunjskog. Nažalost, zbog nedostatka vremena, nisam se uspio pozabaviti istarskim talijanskim govorima. Za one koji ne znaju, u Istri se, uz standardni talijanski jezik, koriste dva talijanska govora; istro-mletački (nekadašnji službeni jezik Mletačke republike) te istriotski (regionalni romanski jezik koji se razvio iz latinskog paralelno s ostalim italskim jezicima).

U ovoj sam se epizodi podcasta pozabavio jednom kratkom, simpatičnom pričom iz talijanske narodne predaje Barbana. Zapisao ju je muzikolog Giuseppe Radole u svojoj zbirci “Fiabe istriane raccolte a Barbana” (Edizioni Comunità Istriane, Trst, 1969.). Radi se o varijanti priče o tri praščića i govori o tri patkice koje, dolaskom zime, koriste svoje perje kako bi sagradile sebi kućicu.

Nekima bude razočaravajuće kada čuju istarsku varijantu neke već poznate priče jer nije originalna, nije nastala na području Istre, meni se upravo takve sviđaju jer nam pokazuju kako Istra nije nikada bila izolirana već su kulturni utjecaji stizali odasvuda. Pa tako imamo mnoge priče koje potječu iz talijanskih (pogotovo Furlanije), germanskih, hrvatskih (slavenskih) i balkanskih (vlaških, helenskih i turskih) prostora.

Priču sam snimio onako kako je zapisana, na istro-mletačkom dijalektu, ali sam je preveo i snimio i na čakavici (pronaći ćete je na vremenskoj oznaci 8:20). Uživajte!!

Poveznica na podcast: Epizoda 5 (ovdje)

Podcast možete slušati i na Spotify (ovdje) i Apple Podcasts (ovdje). Pretplatite se i ostavite ocjenu!! Hvala!!

Kantuôn Ćakuluôn – podcast – epizoda 4 – Peteh

Svibanj je. Proljeće je u dubokom cvatu. Temperature su skoro ljetne. Nakon prošlomjesečne, mračne priče, osjetio sam da ovo vrijeme potrebuje laganiji sadržaj.

Zato sam za ovomjesečnu epizodu podcasta odabrao jednu kratku i duhovitu priču o pijetlu. “Peteh” je priča koja govori o jadnome pijetlu koji, nezadovoljan odnosom gospodara prema njemu, odlazi u svijet, iz inata, da započne novi život. Na putu susreće razne likove koji mu se pridružuju (na jedan vrlo “zanimljiv” način). Ti likovi nisu pijetlu samo susputnici, već se u kriznoj situaciji pokazuju kao prijatelji i saveznici.

Priča je prema ATU indeksu (Aarne – Thompson – Uther) uvedena pod brojem 715 i prisutna je širom svijeta, ali je možda najpoznatija francuska verzija “Bout-d’-Canard”. U našim krajevima će vjerojatno ponajviše podsjetiti na priču/pjesmicu “Pošla koka u dućan”, ali donekle i na “Dje da i repu”. Zna li netko još koju sličnu priču?

Jezik koji koristim u pripovijedanju je ovoga puta jugozapadni istarski dijalekt s pokojim upadom drugih govora.

Kako biste bolje uživali u priči preporučam da se udobno smjestite, prigušite svijetlo u prostoriji, stavite slušalice i zatvorite oči.

Želim vam ugodno slušanje.

Poveznica na podcast: Epizoda 4 (ovdje)

Podcast možete slušati i na Spotify (ovdje) i Apple Podcasts (ovdje). Pretplatite se i ostavite ocjenu!! Hvala!!

RIJEČNIK:

grdo se posvaditi – jako se posvađati
maša – jako, mnogo, vrlo, suviše
aš – jer
razjaditi se – naljutiti se
škontrati se – susresti se
prašati – pitati
vojskovat – ratovati
benj – dobro
gremo – idemo
na jedan bot – odjednom
grustiti se – nevoljko nešto raditi
vero ću – nego što da hoću
čele – pčele
dub – stablo
luč – svijetlo
kamin – dimnjak
mrež – (iz)među
ćapat – uhvatiti
vrći – staviti
kaštigati – kazniti
rabijati se – naljutiti se

Život kao priča

Upravo sam se vratio iz Hamburga gdje sam sudjelovao u komemoraciji povodom 77. godišnjice oslobađanja koncentracijskog logora Neuengamme. U tome je logoru, u prosincu 1944. g., skončao svoj život moj djed Josip Bančić. Imao je svega 34 godine. Iza sebe ostavio je dvije kćeri i trudnu suprugu. Moj se otac rodio u siječnju 1945. g.

Tijekom djetinjstva nisam mnogo znao o svome djedu. U obitelji se o njegovoj sudbini vrlo malo govorilo. Nije se znalo ni gdje ni kada je umro. Sve sam to naknadno saznao, istražujući njegov životni put.

Ponukan djelatnicima Memorijalnog centra Neuengamme i njihovog projekta “#WaswillstDutun?” krenuo sam sve one informacije koje sam pronašao slagati u priču o čovjeku kojeg nisam poznavao, ali sam polako počeo upoznavati. Od suhoparnih informacija došao sam do stvaranja slike o konkretnoj osobi od krvi i mesa koja se borila protiv zla i dala svoj život za slobodu. Priča je oživjela Josipa Bančića.

Sudjelovanje u navedenom projektu pokazalo mi je koliko je važno pripovijedati priče o takvim ljudima. I upravo zahvaljujući projektu imao sam priliku u Hamburgu govoriti o tome što za mene znači pripovijedanje priče o mojemu djedu.

Govor možete pronaći na ovoj poveznici: video

Tekst govora možete pročitati ovdje:

“Kada sam dobio poziv da održim ovaj govor, nisam ni trenutka dvojio trebam li prihvatiti poziv ili ne. Iako nisam znao što trebam reći nešto mi je govorilo da je ovo mjesto gdje moram biti. Naknadnim promišljanjem shvatio sam da ovo mjesto i ovaj trenutak u neku ruku predstavljaju za mene zatvaranje jednog kruga.

Po profesiji sam dramski pedagog i pripovjedač. Bavim se pričama. I često se u svom radu susrećem s onime što nazivamo “junakov put”, predložak za većinu nama poznatih priča. Junak koji kreće na put, u pustolovinu, u potragu za blagom ili riješavanju nekog problema. Put je to koji junaka dovodi u veliku opasnost, ali ga na kraju i mijenja te ga čini boljim čovjekom. Naravno, svi u tome možemo vidjeti metaforu ljudskoga života. Odrastanje i potragu za sobom.

I ja sam, naravno, poput svih vas, krenuo na taj put. Osvještavanja sebe, odgovaranja na pitanja: tko sam ja? koji je smisao moga života? I bio bih vrlo sretan kada bih sad pred vama ovdje imao odgovore na sva ta pitanja, ali znate kako to ide, što si više pitanja postavljaš to ih još više izvire.

Kao u svakoj pravoj pustolovini i na mome putu je bilo izazova, a jedan od većih je bila potpuna odsutnost moga djeda s očeve strane u mojemu životu. Postojalo je ime – Josip Bančić. Postojao je podatak – nestao u koncentracijskom logoru. I tu je sve stajalo. Mnoga pitanja neodgovorena. Kako bih nastavio svoj put ja sam morao pronaći odgovore na ta pitanja. Morao sam pronaći Josipa Bančića.

Potraga za njime dovela me ovdje, u Hamburg, gdje leže njegovi ostaci, no ono što je još važnije je što je potraga otvorila put novim pričama, pričama o čovjeku koji je nesebično pomagao drugima, skromnom i vrijednom kovaču koji se u trenutku najveće opasnosti nije povukao već se nastavio boriti za boljitak svoje obitelji, svoje lokalne zajednice i svojega naroda. Priča je to o borbi za antifašističke vrijednosti i za slobodu. Slobodu izražavanja na svome jeziku, slobodu izražavanja svoga identiteta. Priča je to o žrtvi mladoga čovjeka koja nesmije ostati neispričana.

Josipa je smrt dočekala ovdje, daleko od doma, ali dio je njegova života nastavio živjeti u njegovim najmilijima.

Često sam se pitao koliko sam toga od njega naslijedio. Iako ga nisam poznavao, je li on mogao utjecati na ono što sam postao? Na vrijednosti koje gajim, koje me vode kroz život? Mnogo toga što sam činio u svom životu, posao kojim se bavim, ideje za koje se borim, je li na sve to utjecao Josipov život? Njegove odluke? Njegove borbe? Njegova žrtva?

Volim vjerovati da jesu. Volim vjerovati da sam ja danas osoba koja jesam upravo zbog tužne sudbine moga djeda. Zemaljski ostaci Josipa Bančića možda jesu pod hamburškom zemljom, ali njegov duh, njegove ideje, njegove priče dijelom stoje iznad zemlje, ovdje pred vama i živo nas podsjećaju da ne smijemo nikada slobodu koju živimo uzimati zdravo za gotovo.

Vremena u kojima živimo pokazuju nam da se nikada ne smijemo opustiti. Mi koji smo danas ovdje, koji u sebi nosimo svoje pretke, žrtve jednog nasilnog i nehumanog režima, moramo postati pripovjedači i na sav glas pričati njihove priče koje moraju postati upozorenje novim generacijama da se zlo može vrlo lako vratiti. Ali i da svako doba mora imati svoga junaka.”

Grob Josipa Bančića (pod talijanskim imenom Giuseppe Banci) na Talijanskom vojnom memorijalnom groblju u sklopu hamburškog gradskog groblja Öjendorf

Kantuôn Ćakuluôn – podcast – epizoda 3 – Kraljeva hći

Razmišljao sam koju bih priču mogao objaviti povodom Uskrsa. Nekoliko njih mi je ušlo u uži izbor, ali sam se odlučio za jednu netipičnu.

Priču “Kraljeva hći” pronašao sam u knjizi “Istarska škrinjica” Jakova Mikca. Bila je to jedna od prvih istarskih priča koju sam čitao. Priča je to o zabranjenoj ljubavi koja je toliko velika da uspijeva pobijediti i samu smrt.

Iako je priča vrlo mračna, ona nam pokazuje kako pravu i iskrenu ljubav ne može nitko i ništa zaustaviti. Pogotovo ne kralj, tiranin, kojega se svi boje. Ona je jača i od života i od smrti. Mislim da nam je ta misao danas, u vremenima u kojima živimo, svima veoma potrebna.

Vrlo mi je zanimljiva uporaba boja u ovoj priči. Iako je bijela boja, kod nas na Zapadu, uglavnom korištena kako bi označavala čistoću, nevinost i dobrotu, a crna upravo suprotno – smrt, prljavštinu, mrak, zlo – u ovoj priči možemo vidjeti kako je lik mrtve kraljevne koja sije smrt obučen u bijelu haljinu, a lik žene koja pomaže našem junaku obučen je u crnu odjeću. Naravno, možemo gledati ova dva lika, zapravo, kao dva naličja iste osobe. Nitko od nas nije potpuno bijel, ali niti potpuno crn. U svakome čuči malo jednog i malo drugog. Yin i Yang.

Jezik koji koristim u pripovijedanju je pretežito žminjska čakavica s pokojim upadom jugozapadnog istarskog dijalekta.

Kako biste bolje uživali u priči preporučam da se udobno smjestite, prigušite svijetlo u prostoriji, stavite slušalice i zatvorite oči.

Želim vam ugodno slušanje.

Poveznica na podcast: Epizoda 3 (ovdje)
Podcast možete slušati i na Spotify (ovdje) i Apple Podcasts (ovdje). Pretplatite se!!

RJEČNIK

oštar – strog
pridevat – dolaziti
regali – pokloni
niedan – nitko
namuran/a – zaljubljen/a
prinčip/eša – kraljević/kraljevna
ličencjati – otpustiti (s posla)
pozabit – zaboraviti
pasevat – prolaziti
dešperan/a – očajan/a
obolet se – razboljet se
ruvinat – uništiti
urdinat – narediti
soldat – vojnik
ganbievat – zamijeniti
tuonba – grob
špariti – nestati
boška – šuma
cok – panj
kurajan – hrabar
predikalnica – propovijedaonica
gvardija – straža
popeljat – dovesti
pena – tek što
čupnuti se – čučnuti se
mučati – šutjeti
minja – mala, malena
škuljica – rupica
špijati – neprimjetno motriti
najedanbot – odjednom
otprit se – otvoriti se
iskat – tražiti
tornati se – vratiti se
ćapat – uloviti
dečiditi – odlučiti
kumpanjati – otpratiti
pulpit – kor
zustat – ostati
jutre – sutra
kuntenat – zadovoljan
šperati se – nadati se
abracati – zagrliti
kapitat – dogoditi
veštalja – haljina
život – leđa
deliberat – osloboditi
naprov – jako
lotat se – boriti se
ubrnuti se – okrenuti se
bušati se – poljubiti se
življienje – život

Kantuôn Ćakuluôn – Podcast – Epizoda 2 – Grat svete Luzariji

Svake godine, za proljetnog ekvinocija, obilježavamo Svjetski dan pripovijedanja (World Storytelling Day). Magično je to vrijeme. Zimu, glad i smrt ostavljamo iza sebe i slavimo ponovno rođenje, život i bogatstvo.

Svaki Svjetski dan pripovijedanja nosi svoju temu. Ovogodišnja je “Lost and found” / “Izgubljeno i pronađeno”. Čim sam čuo koja je tema, odmah sam znao kojom ću pričom obilježiti taj dan.

Grat svete Luzariji je priča koja govori o izgubljenoj ljubavi koju naš junak na sve moguće načine pokušava vratiti.

Kada slušamo priču ili je čitamo različite nas stvari privlače. Nekada je to struktura, nekada likovi, a ponekad konkretne slike. To je bio moj slučaj s ovom pričom. Iako je imala vrlo čudnu strukturu, odmah me njoj privukla slika veša koji se suši na vjetru pored mora. Ta je slika bila moj prozor u ovu priču. Kao što sam napisao, struktura je bila podosta specifična i što sam više čitao to mi je bilo sve jasnije. Kazivač je u jednu priču spojio njih tri. Nije to nikakva posebnost. To se često događa kada se priče dalje prepričavaju. Neke gube svoje osnovne elemente, a neke dobivaju viškove.

Bio sam spreman priču pripovijedati onako kako sam je pročitao, no kada sam je ispričao svojoj majci iznenadila me njena reakcija. Nije joj se svidjela priča jer junak, koji je na početku bio priglup i smotan, u nastavku priče postaje vrlo mudar i snalažljiv i to bez razloga. Ta njena opaska me potakla da pokušam rekonstruirati onaj dio priče koji mi se činio važnijim. Maknuo sam dva početna segmenta koja su bila vrlo duhovita, ali mi se činilo da su tu samo kako bi nasmijala, a nemaju veze s glavnom pričom.

E, sad, vrlo je znakovito da mi je u pripremi ove priče nesvjesno pomogla moja majka jer figura majke je u priči vrlo važna.

Naš junak, u početku, živi s majkom i odlučuje se na onaj korak koji je nužan, ali problematičan u životu svakoga čovjeka, a pogotovo muškarca. Osamostaljenje i odvajanje od majke. On odlazi u svijet i u dalekom gradu upoznaje ženu s kojom želi provesti ostatak života. Svetu Luzariju. Nakon devet godina, junak želi ponovno vidjeti svoju majku i taj čin, ta želja, dovodi nas do zapleta. Junak gubi svako sjećanje na svoju ženu te ostaje s majkom devet godina, dok mu se ne vrati sjećanje. I tada kreće u potragu za suprugom.

No, kako bismo bolje shvatili priču, treba otkriti tko je zapravo sveta Luzarija. Kada sam krenuo spremati priču odmah sam guglao “Sveta Luzarija” misleći da ću pronaći informacije o svetici imena Luzarija. Naravno, takva svetica ne postoji. No, ono što sam pronašao bile su crkve Gospe od Ruzarija, odnosno Gospe od krunice, ružarija, ruzarija, luzarija. Znači, sveta Luzarija nije nitko drugi do Gospe, Majke Božje.

Ako tako čitamo ovu priču onda možemo shvatiti da putovanje našega junaka vodi od majke ka Majci. To je čisto spiritualno putovanje, težnja čovjeka da se duhovno uzdigne.

Vrlo mi je zanimljivo da sam pronašao dvije župe Gospe od Ružarija i to obje u Zadarskoj nadbiskupiji (Posedarje i Ražanac). Možda su to gradovi svete Luzarije iz priče? Kako su mnogi od današnjih stanovnika Istre potomci doseljenika iz okolice Zadra možda su se naši stari ovom pričom vraćali svojoj Majci, svojim korijenima?

Htio bih ovdje skrenuti pažnju na još jedan detalj, koji mi je stvarao moralnu dvojbu. Nisam znao trebam li ga ostaviti u priči ili ne. No, istražujući malo kako su se neki elementi u pričama vremenom mijenjali, došao sam do zaključka da ga ipak ostavim. Naime, na kraju priče, kada naš junak napokon pronađe svetu Luzariju on skida svoj magični kaput i pljusne je. Ako doslovno shvatimo pljusku naravno da nam dolaze moralne dvojbe. No, ako znamo da su se u pričama nekada, zbog srama kazivača, ili zbog dobi slušatelja, neke riječi kamuflirale drugima, onda možemo shvatiti što je ta pljuska trebala značiti.

Tijekom svog istraživanja istarskih narodnih priča često sam nailazio na tragove lascivnih opisa. Ponekad su oni bili vrlo očiti, a ponekad su maskirani ili jednostavno neizrečeni.

Jezik koji koristim u pripovijedanju je pretežito žminjska čakavica s pokojim upadom jugozapadnog istarskog dijalekta.

Kako biste bolje uživali u priči preporučam da se udobno smjestite, prigušite svijetlo u prostoriji, stavite slušalice i zatvorite oči.

Želim vam ugodno slušanje.

Poveznica na podcast: Epizoda 2 (ovdje)
Podcast možete slušati i na Spotify (ovdje) i Apple Podcasts (ovdje). Pretplatite se!!

RJEČNIK

Bivat – stanovati, živjeti
Prit – doći
Naprov – vrlo
Naredno – ugodno
Storit – učiniti
Čuda – mnogo
Iskat – tražiti
Se stat (na kega) – sresti (nekoga)
Namurati se – zaljubiti se
Domislit se – sjetiti se
Jušto – baš
Bušat – (po)ljubiti
(Po)zabit – zaboraviti
Povedat – reći
Ladri – lopovi
Karat se – svađati se
Kapot – kaput
Škuornji – čizme
Čarovni – čarobni
Živine – životinje
Trumbeta – truba
Tići – ptice
Vetri – vjetrovi
Bjankarija – veš
Kamara – soba
Kantat – pjevati
Ruompati – udarati
Na jedan bot – odjednom
Boro – komoda

Biti ovdje i sada

Ako ste mislili da je za pripovijedanje dovoljno naučiti priču na pamet i jednostavno je ispričati slušateljima, grdno ste se prevarili. I ja sam, u početku, pao u tu klopku i pomislio kako ću kao glumac s dvadesetogodišnjim iskustvom vrlo lako svladati pripovijedalačke vještine. Već kod prvog pripovijedanja primijetio sam da to nije baš tako kako sam si zamislio. Da, izveo sam to kako bi to svaki glumac učinio, ali to nije bilo to. Priča je bila ispričana, ali odmah sam osjetio da jednostavno nešto fali. Naravno, što sam više imao prilike pripovijedati to sam više shvaćao što zapravo sadržava uspješan pripovijedalački čin. Koliko god se unaprijed pripremao za nastup, to često nije dovoljno.
Kako bi pripovijedalački čin uspio, pripovjedač mora biti “ovdje i sada”, odnosno, mora biti u trenutku i svjestan svih relevantnih elemenata oko njega i u njemu. Od priče koju pripovijeda, sebe u prostoru, slušatelja, konteksta samoga čina, ali u to mora uključiti i svoje reakcije, što uvelike utječe na način izvođenja. To bivanje u trenutku uključuje svjesno, analitičko razmišljanje, ali i nesvjesni, intuitivni način razmišljanja. Netko bi rekao “feeling”. Pripovjedač može sebi prethodno spremiti priču i način na koju je priča (on to i mora činiti), ali tijekom čina pripovijedanja pred slušateljima on mora biti spreman na licu mjesta preoblikovati i prilagoditi i priču i način pripovijedanja.
Američki pripovjedač Doug Lipman to jako dobro objašnjava takozvanim pripovijedalačkim trokutom. On tvrdi da postoje tri glavne komponente pripovijedalačkog čina, a to su

  1. PRIJENOS SLIKA – pripovjedač prije samog čina pripovijedanja mora sebi stvoriti mentalne slike priče koju će pričati. On mora osjetiti i vidjeti događaje iz priče. Putem usmenog govora te ostalih oruđa poput gesti, facijalne ekspresije i intonacije glasa on omogućava da slušatelj sebi stvori svoje mentalne slike te iste priče. Mentalne slike koje ne moraju biti iste one koje je sebi stvorio pripovjedač ili pak neki drugi član publike.
  2. KONTEKST – odnosno, gdje se čin pripovijedanja održava, pred kime, kojom svrhom…
  3. PRIPOVJEDALAČKI TROKUT – postoje tri odnosa tijekom pripovijedanja priče:
  • odnos između pripovjedača i slušatelja koji može biti uspostavljen netom prije početka pripovijedalačkog čina ili je to možda dugoročniji odnos.
  • odnos između pripovijedača i priče manifestira se intelektualnim shvaćanjem priče od strane pripovjedača, njegovim emocionalnim iskustvom i povezivanjem s pričom te pamćenjem slika priče.
  • odnos između slušatelja i priče jedini je od ta tri odnosa na koji pripovjedač nema direktan utjecaj. Svakako je cilj pripovjedača da se priča svidi slušatelju, ali jedini način kako on na to može utjecati je kroz prva dva odnosa.

Sva tri odnosa čine akt pripovijedanja vrlo dinamičnim te postiže da pripovjedač uz pomoć slušatelja uvijek iznova stvara priču. Upravo iz tog razloga danas imamo golem broj različitih verzija iste priče. Jer se priča razvijala i mijenjala ovisno o potrebama i željama slušatelja i pripovjedača. Pričanje priča je vrlo prilagodljiv kulturološki fenomen i to je ono što pripovijedanje čini uzbudljivom umjetničkom formom koja je upravo zbog toga živa već milenijima.